Nešto vidjeti, često znači gledati s pravog mjesta: na svijet, na neku samo nama dragu ili posebnu stvar, gledati na ili u sebe. To mjesto postaje ono oko kojeg ćemo zavrtjeti svoj svijet, upisujući u kognitivnu mapu ona mjesta i pojmove koji su nam važni.

Kada smo mali, svijet je golem, nepregledan i beskonačnog trajanja. Sjećanja na to razdoblje pretvaraju se u dugi dan koji nikako ne možemo skratiti, no ni produžiti.

S prozora u djedovoj kući – obiteljskoj kući obitelji Vitić-Zafranović u Dragi – Ivo je često promatrao jedrenjake i parobrode u brodogradilištu. S djedom je odlazio do navoza; pregledavajući kako napreduju popravci na brodovima, zavlačio se ispod kobilica i gurao ruke u elise propelera. Pa ipak, nikad nije plovio ni na jednom od djedovih parobroda ili jedrenjaka, a bilo ih je zaista mnogo u tog ponosnog kapetana i suvlasnika Jadranske plovidbe. Veleposjednik i brodovlasnik, djed Zafranović, svakog je dana vodio unuka da vidi što će sve jednog dana biti njegovo. Brodovi su bili ogromni, a dimnjaci na njima kao tornjevi u nebu. Poput Miyazakija, kojemu su odlasci u očevu tvornicu aviona odredili cijeli život, tako su i Vitiću ovi posjeti odredili pogled na svijet.

Svakog ljeta, po završetku škole, s društvom se seli na jedrilicu Ročni, poznate šibenske obitelji Šupuk, nasljednika graditelja prve hidrocentrale na izmjeničnu struju na svijetu i potomaka prvog hrvatskog gradonačelnika Šibenika. Na tom brodu provodili su cijelo ljeto, skoro tri mjeseca, a majke su im donosile hranu. Isplovljavali su s jedinim brodskim mornarom, starim Nardom, koji je tu bio više kao ispomoć, jer su Vitić i družina posve vladali pomorskim zanatom. Tu u Šibeniku, baš na tom brodu Šupukovih, Vitić je osjetio prve prizive svoje slobode.

Šibenik Vitićeva djetinjstva bio je bogat pomorski grad u kojem je kao trećem na svijetu zasjala ulična električna rasvjeta, zahvaljujući obitelji Šupuk; grad u kojem je, baš u doba Vitićeve mladosti i formiranja, šetkala i Ita Rina, europska filmska diva slovenskog porijekla, koja je kasnije na obližnjem Zlarinu snimala svoj slavni film Kraljica koralja. Vitić je upijao sav intenzitet Mediterana, njegovih boja i mirisa, dinamike i promjene, onog što će određivati i obilježavati njegov život i stvaralaštvo do prerane smrti godine 1986., nepunu godinu nakon njegove posljednje jadranske plovidbe.

Vitić je plovio cijeli svoj život. Doslovno, na jedrilicama svojih prijatelja, prvo Šupukovih, a onda Kelava, ali plovio je i stvarajući nezaboravne objekte duž cijele jadranske obale. Zaražen plovidbom, poput mnogih njegovih kolega arhitekata – Šegvića, Marasovića, Richtera – sanjao je i o svom brodu. Ali tada u sfrj nije bilo lako imati brod. Osim nekoliko klasičnih regatnih jedrilica poput Bobare u Dubrovniku, na Jadranu nije bilo većih privatnih jedrilica, što zbog politike što zbog novca.

I Neven Šegvić kasnije je imao jedrilicu, jahtu, kako kaže Branimir Jelenić. Kao mladić, Šegvić je bio član slavnog splitskog jedriličarskog kluba Labud, a sve svoje honorare uložio je u tu jedrilicu. Legenda kaže da je stan Šegvićevih bio samo prolazna soba za pravi dom, onaj na brodu. Brod na kojem su splitski intelektualci, često nakon veselih noći u dvorištu slikara Ostoje, (o)smislili Crveni peristil.

Umjetnost je rezultat osobnog razvoja umjetnika i povijesnog razvoja umjetnosti. Već je Monet pisao da traži oko sebe onaj prizor koji u njegovu oku okida sliku. Vitiću je djetinjstvo usmjerilo pogled, a nas nagradilo polikromijom njegovih fasada i dinamikom njegovih brisoleja. Od prvog korištenja kliznih škura na šarenoj fasadi Vile Meje, očit je utjecaj Mediterana na Vitića. Ta je vila zapravo komandni most, a njen prvi korisnik bio je admiral flote Jugoslavenske ratne mornarice, Petrinjac, Mate Jerković. Lenko Pleština sjajno opisuje povijest, obilježja i nastanak te vile u eseju Kuća za bolja vremena. Vila Meje, jedna od najljepših hrvatskih modernističkih vila, više ne postoji. Isti koloritski obrazac i konstruktivni detalj pomičnih grilja Vitić ponavlja malo niže na čuvenoj Depandansi (bivši Dom jna, danas obnovljen u boji pijeska, koji je sada Gradska knjižnica Marko Marulić). Eksplozija Mediterana kod Vitića plamsa i na danas jednobojnom i gotovo zaboravljenom hotelu Jadran. Na njemu po prvi put na javnom objektu koristi boje svoga djetinjstva u De Stijl obrascu. Nijansirani rasteri prozora, uspješno ponovljeni na bloku u Laginjinoj, zatvoreni su ili poluotvoreni pomičnim ili fiksnim drvenim ili betonskim plohama. Rodni grad zatajio je Vitića i ispeglao njegove boje te razbio njegove složene rastere: moderni europski turisti možda ne žele nemirnu i drsku fasadu.

Vitićev prijatelj, Marasović, također moreplovac, skicirao je svoje projekte na svemu što mu se nalazilo pod rukom: kutijama šibica, salvetama, stolnjacima. Suradnici su, kaže legenda, s tih su skica skidali njegove projekte i zamisli. Čista suprotnost Vitiću, zatvoren i čudljiv, Marasović je gradio svoj brod po vlastitom projektu u jednom od hangara Zagrebačkog velesajma. Gradio je zapravo dva katamarana, veliki i mali. Na malom je plovio, a veliki nikada nije završio.

Vitić je plovio, maštao o plovidbi i razgovarao o brodovima. Imati brod bio je luksuz u to doba, pa ma koliko Vitić bio uspješan, svoj san nije mogao ostvariti do 1960. godine. Ta godina je važna u njegovu životu: realizira se njegov do tada najveći projekt (blok Narodne banke u Laginjinoj), rađa se sin Ivan (Gino), te uspješno sudjeluje u natječaju za Zgradu društveno-političkih organizacija (Kockica). Zgrada se zbog poplave (opet voda!) gradila 7 godina i kada je konačno završena, godine 1967., Vitić je na vrhu svog arhitektonskog i životnog trijumfa.

Kako je u više navrata projektirao marine, surađujući s proizvođačima brodova i jahti, poput američkog Chris-Crafta, često je bio u prilici da svoju profesiju zamijeni za popust na brod. Galantno odbivši sve te ponude i zaradivši dovoljno zahvaljujući Laginjinoj i Kockici, ostvaruje svoj san i 1968. sa suprugom Nadom i kćeri Brankom (uspješnom urbanisticom) putuje u Kent, gdje u gradu Tonbridgeu kupuje klasičnu jedrilicu tipa Seacracker 33 i ponosno (na fotografiji) premazuje kalup da bi se u njemu odlio budući jedrenjak.

Svake godine, često i u pola nekog natječaja (kada više nije bio nužan), Vitić se povlačio na brod. Iako se na brodu slavilo i zabavljalo, posjećivalo prijatelje od Vrsara (Murtić) preko uvale Sovlja (Richter) do Dubrovnika (Spaventi), Vitiću je brod bio produžetak djetinjstva, začinjen i prožet jednostavnim obiteljskim uživanjem. Njegova žena Nada i sin Gino stalno su plovili s njim. Ona, Zagorka, na tom je brodu postajala primorka. Vitićeve pomorske avanture, kotvljenja i povidbe, oluje i bonace, ucrtane su u jednu jedinu pomorsku kartu u koju je svake godine drugim flomasterom upisivao rutu. A plovio je danonoćno, ponekad mijenjajući uvalu za uvalu u tijeku jednog jedinog dana. Impulzivan i oštrouman, sve oko sebe osvajao je mnogobrojnim talentima, vještinama, neposrednošću i znanjem. Crtao je objeručke i u isto vrijeme, a jedna od omiljenih scena bila je crtanje prijedloga projekta prema klijentu. Fascinantan i žustar sugovornik, uvijek je, kažu, imao neoborivi argument zašto bi baš on trebao raditi neki projekt.

U argumentaciji zašto je Vitić često radio vojne objekte, stambene i kulturne, nalazim jedan zanimljiv podatak: oni su, za razliku od stroge Ostrogovićeve socijalističke norme, imali dašak slobode i višak ludosti kakva je Vitiću trebala. Pogledajmo sve te njegove trajekte, parobrode, admiralske palube, osmatračnice i kajune kojima je naselio naš Jadran. Od modernističke Vile Spaventi (posve devastirane kosim krovom i nadograđene), preko admiralske Vile Meje i teretno-kulturnog broda Depandansa u Splitu, Medijateke (prije Doma Armije) u Šibeniku, preko komiškog doma kulture i hotela Jadran te osmatračnica-motela Trogir, Biograd i Rijeka, sve su to posvete pogledima njegova djetinjstva. Njegova rana regionalna arhitektura, poput stambenih nizova u Visu i Šibeniku, samo podcrtava tu viziju slobode koju kasnije razvija u zrelim projektima od Paviljona 40 do Lagninjine.

S prozora kuće u Dragi u kojoj je Vitić odrastao, a koja je nakon razornog savezničkog bombardiranja 1943. i oštećenja prodana, danas se vidi Autobusni kolodvor Ante Vulina, čestog Vitićeva suradnika i suautora oblikovanja čuvenih Vitićevih godišnjaka. I ti godišnjaci, njih 8, pregledi njegovih godišnjih produkcija, svojim privlačnim monokromnim koricama odišu Mediteranom.

Vitić je cijeli život proučavao brodove i znao o njima sve. S kolegama Šegvićem, Marasovićem, Richterom i drugima raspredao je o njima po cijele noći, uz piće ili poker, ili oboje, u masonskoj loži (kako su je zvali) druga Murtića u Martićevoj ulici u Zagrebu. Naravno, nisu brodovi bili jedina tema, ali tamo su se svi međusobno zarazili plovidbom i morem. Murtić nešto kasnije od Vitića (1984.), ali i tu Vitić ima svoje prste, uvalivši mu prijatelja arhitekta za nacrt broda.

Do kupnje vlastitog broda, 1968., Vitić je često plovio na jedrilici svog kolege i prijatelja iz Šibenika, Ante Kelave. Tamo je i prvi put na brod doveo sina Ginu, koji je tada imao samo nekoliko mjeseci, danas slikara po vokaciji i arhitekta po zanimanju. Gino, koji je uz oca postao vrstan pomorac, priča nam o posljednjim godinama Vitića i njegova broda. Zapravo, kao da su Vitić i brod nekako otišli, otplovili zajedno. Godinu dana prije smrti Vitić je posljednji put pohodio svoj brod. U već promijenjenim društvenim odnosima, Vitićev brod više nije mogao biti sidren na običnom lučkom vezu, već je preseljen u marinu; nekoliko puta okraden i devastiran kao da je najavio doba koje dolazi.

Ako površnom i nezainteresiranom promatraču izgleda da zgrada u Laginjinoj osim svoje razigrane fasade i kolorita nema ništa više s Mediteranom i Vitićevim djetinjstvom, nije u pravu. Iako Vitićev djed Zafranović, koji je osobno spasio austrijskog prijestolonasljednika kad mu se brod nasukao kod slapova Krke, nije uspio uživati u arhitektonsko-pomorskom carstvu svoga unuka, ipak je unuk ostavio tu posvetu baš njemu. Jedne kartaške večeri u Martićevoj 9, na kojoj su uz obitelj Čulinović možda bili i Mimice i važni Stevo Luković, Vitić je, govoreći o svom brodu, mislio baš na zgradu u Laginjinoj. I doista, ako stanemo na ugao Laginjine i Vojnovićeve, točno nasuprot šarenom neboderu, ugledat ćemo parobrod. Četverokatnica postaje krma, trokatnica pramac, a šareni neboder s tornjem za dizalo – putnički dio djedova parobroda. A samo korak-dva udesno sve nestaje i otvaraju se kanjoni ulica i pećina zvana grad.